Iako je prošle godine, u osamdeset i prvoj, objavila svoju tek prvu knjigu, gospođa Nada Taradžić, koju možda bolje znate kao Seku Zanzinu, ne miruje. Pripremila je ona za novu knjigu puno toga o jednoj vodiškoj instituciji. Radi se o Ambulanti. Seka je radila ka medicinska sestra i u njoj je "zaradila” penziju. Zasluženu.
U toj istoj Ambulanti radija je i Ante Marušić. On je bija doktor. Radija je u njoj do umirovljenja koje se zbilo dvi iljade i prve. Tada je ima šezdeset i sedam. Iako je ima još puno radne energije, zakon je bija neumoljiv.
Vozeći se zadnje lito s nekim po Selu, učinilo mi se da sam ga nakratko vidija. Nakon puno godin. Bilo je to negdi blizu Olegovog kafića, oko parka. S gornje strane. Kad sam to kasnije spomenija, uvjeravali su me da je on već odavna umra. Pa su me u to i uvjerili. I bija sam tog uvjerenja sve do prije dvi ure kad mi je Pere Grgurev javija da je umra doktor Marušić. Ali ne prije koju godinu nego prije pet dana. U subotu, u jednoj od zagrebačkih bolnica.
Život ga je u Vodice doveja sedamdeset i šeste. Prije toga, kratko je radija u Slavoniji. U Đurđenovcu. Po dolasku u Vodice živija je s obitelji u rodnoj kući Ive Čače. Nakon toga sele u zgradu koja je smještena na brigu prije kapelice Srca Isusova. On, supruga Nada i kćer Iva. U stanu u kojem je, uz život i u Zagrebu, bija i donedavno. Sve dok se nije teško razbolija.
Te sedamdeset i šeste, kad je stiga u naše misto, u ambulanti su osim njega radili Periša i Franulović. Ka doktori. Od sestara tu su bile Seka, Tehana, Mileva, Jadranka, Mirjana, Mira,... Mislim na Miru Jurat. Prvinku koja živi u Blatama. Iako su svi oni međusobno dilili ordinacije i radili u raznim kombinacijama, sestra Mira je ipak nešto više bila vezana uz Marušićevu ordinaciju.
To mi je sada reka Ante Sladoljev-Gujo. On je dobro upoznat jer je i njegova žena Tehana dio te priče o vodiškoj ambulanti. Kaže mi Gujo da je doktor bija odličan dijagnostičar. U to se više puta uvjerija i na vlastitom primjeru.
A, doktora Marušića mi je maloprije telefonski nafalila i Julija Morić. Kaže Julija da je spasija život njenom sinu kad je bija malo dite. Danas mu je dvadeset i druga. Zato i ne čudi velika povezanost obitelji Morić s Marušićima. I dugogodišnje prijateljstvo. Pogotovo između pokojnog Julijinog oca Šime i doktora. Julija je i javila Peri vijest o smrti našeg dragog likara. Ona nam je ustupila i osmrtnicu i fotografije koje objavljujemo uz ovaj tekst. Julija nas je zamolila da istaknemo i kako je doktor Marušić bija dragovoljac u Domovinskom ratu.
A, od Jadranke Sladoljev, jedne od legendarnih sestara iz naše ambulante, koja je bila zadužena i za patronažu, sazna sam da je Ante Marušić bija i strastven ribolovac. Jadranka mi je pomogla i oko podataka o godinama njegova rođenja, dolaska u Vodice i odlaska u mirovinu.
A, kad je otiša u mirovinu, zaminila ga je doktorica Bračić. Bila je tu već i Vesna Šunjić. Nakon Periše i Franulovića došle su i Marsela i Mirjana. I Roko. Odnedavno i doktor Žulj.
Sad sam se sitija još nekih osoba koje su radile na različitim poslovima u našoj ambulanti. Anica Prlićeva, Bosa Dumpalova, njena kćer Anita, pa legendarna Blandina, Mira Pulentaševa, Jadranka Bonifačić, Ljubo Njušin, Aždajići, vozač Tiho, Vlade Banjarin... Bili su tu na počecima svojih karijera i doktori Pelajić i Borić.
Ima gospođa Seka Zanzina o čemu pisati.
Ja ću Antu Marušića pamtiti ka velikog intelektualca. Ne znam kako je bilo drugima dok bi u ordinaciji čekali da im propiše neki lijek, ali ja bi svaki puta od njega “dobija” i neku zanimljivu priču. Umotanu u malo filozofije. Misli bi mu u tim trenucima odlutale iz medicinskih voda... I da mi u glavi nije bilo da vanka čekaju drugi pacijenti, moga sam ga bez imalo dosade satima slušati. I uživati u njegovim pričama...
Fala Anti Guji, gospođi Jadranki i Juliji Morić na pomoći u pisanju ovih nekoliko riči kojima se opraštamo od dragog doktora Ante Marušića.
Njegovoj supruzi Nadi i kćerima Snježani, Ivi i Mariji izražavamo sućut. U ime svih Vodičana koji su ga imali prilike upoznati.
Doktor Ante Marušić bit će sahranjen 14. siječnja na mjesnom groblju u Lokvi Rogoznici.
Eh, ti naši rodni krajevi! Šta bismo mi bez njih!?
