Do maloprije nisam zna da je među strijeljanim Srimarima i Vodičanima u Drugom ratu bija i Cvitan Lasan. Kontin. Zna sam za svog rođaka Šimu, Oršulinog sina (18 g.), i za još neke, ali podatak da je i Cvitan bija među mladim ljudima koje su Talijani u znak odmazde pogubili na Hangaru nekako mi je promaka. Njegova unuka Majda mi je to rekla. Majda Latin.
U istoj obitelji bija je još jedan Cvitan. Trogodišnjak u trenutku očeve pogibije. Cecilija je postala udovica i morala je nastaviti život sa sedmero dice. Uz mlađeg Cvitana, imala je još jednog sina i pet kćeri. Među ostalima, i Katu. Majdinu mater. Dida Cvitana nije uspila upoznati, ali imala je sriću da je u njenom životu postoja istoimeni ujac.
Tog njenog ujca i ja dobro znam, skoro pa cili život. Bija je dio šireg očevog društva, pa ga znam po tome, ali puno više povezujem ga s Hangarom. Istim onim Hangarom na kojem je Cvitan stariji završija svoj život.
Kad bi igrali tenis na Olimpiji ili Imperijalu, Petar Šunjić bi mi često zna reći kako su naši stariji bili pametni kad su odlučili smistiti sportske objekte uz more. I ja sam bija sritan zbog te njihove odluke. Vjerojatno nije bilo lipšeg sportskog kompleksa od vodiškoga. Nogometni stadion, rukometno-malonogometni betonski teren, košarkaški, teniski, bazen, mini golf,... I sve to okruženo borovom šumom.
Svi putevi, ne samo sportski, vodili su na Hangar. A, tamo nisi moga doći a da negdi ne ugledaš Cvitana Lasana. Ovog mlađeg iz naše priče. Pogotovo ako ste se “motali” oko velikoga baluna. Uz koji je on bija vezan kroz cili život. Prvo godinama ka igrač, a kasnije i ulozi trenera i klupskog predsjednika.

Bija je Cvitan odličan nogometaš. Prepoznali su njegov talent i susjedi iz Šibenika, pa je i tamo igra godinama. Ma, bija je Cvitan baš pravi gospodin u kopačkama. A, i izvan njih.
Sedamdeset i šeste jedan je od inicijatora postavljanja trave na nogometno igralište. Fotografije koje nam je ustupija Tonči Juričev-Grgin, autor Etnološke zbirke Vodica, a i film Šime Strikomana, zorno svjedoče o entuzijazmu i srići naših ljudi na radnim akcijama tih dana, a i veselju koje je vladalo kad je na otvorenju novog igrališta igrana utakmica između domaćina i gostiju iz Splita (Hajduk). A, Cvitan je u svemu tome ima ponajveće zasluge.
Sve donedavno, iako je bija u osamdesetima (rođen je 1940.), redovito je dolazija na domaće utakmice svog voljenog kluba. Ma, i na treninge je dolazija. Nogomet mu je, kako to lipo stoji u nazivu jedne serije o tom sportu, bija doslovno “više od igre”. Zato su mu se prošle godine godine iz kluba zahvalili na svemu šta je učinija kroz sedam desetljeća obostrane (po)vezanosti.

Njega i Boru Višića predložili su gradskim ocima za Nagrade našega mista. I dobili su ih početkom petog miseca. Na Svetu Jelinu. Za doprinos razvoju nogometa u Vodicama.
Cvitan je u Varaždinu završija Srednju školu rudarsko-tehničkog smjera. Profesionalno bija je vezan uz Građevinsko-komunalno poduzeće Vodice.
A sklopljenim brakom sa svojom voljenom Marijom. Dolores i Joško, njihova su dica. I dika.
Prije desetak dana Tome Ivasov mi je reka da Cvitan više ne dolazi na karte u Čidentovu kuću u kojoj se od četiri ure popodne sastaju vodiški penzioneri. Nešto je bolestan, kaže mi Tome...
Ne znam jesu li Marin i ostali iz vodstva kluba spustili zastave na pola koplja, ali znam da će Cvitanova pojava faliti na utakmicama u Račicama u koje se vodiški veliki balun premistija nakon nemogućnosti da se nogometna priča nastavi na Hangaru. Račica na kojima svakodnevno bala više od dvista mladih nogometaša. Mislim da je i zbog te činjenice Cvitan spokojno otiša s ovoga svita.
U ime svih mještana, a ponajviše onih koji su Cvitana poznavali preko sporta, izražavam iskrenu sućut gospođi Mariji, njihovoj kćeri Dolores, sinu Jošku i unučadi.
Naš dragi Cvitan Lasan-Konta bit će sahranjen u petak u 14 i 30 na vodiškom groblju.
Izvor fotografija: Etnološko-kibernetička zbirka Vodica
Vlasnik fotografija: obitelj Cvitana Lasana