Listopad 13, 2021 512

Kapetan Jurat o dramatičnoj akciji spašavanja na moru: 'U tom momentu ne razmišljaš, samo radiš'

Ocjeni sadržaj
(9 glasova)

Proteklu subotu sedmero Poljaka vjerojatno će pamtiti do kraja života koji su spašeni zahvaljujući posadi šibenske Lučke kapetanije na čelu sa zapovjednikom Sašom Juratom. Na putu od Visa do Pirovca njihov iznajmljeni katamaran visoki valovi i jak vjetar odnijeli su više od 10 nautičkih milja na pučinu, prema sredini Jadrana. Bila je to jedna od najtežih Juratovih akcija u karijeri.

- Nismo ni mi očekivali da će biti tako teško. More je divljalo, valovi su bili visoki, bura je stvarala dim, kiša je padala… sve se skupilo na jedno mjesto. Bila je noć pod kojom vladaju drugi uvjeti, teško se išta vidjelo. Poljaci su bili slabi s engleskim jezikom, jedva smo se sporazumijevali, a njih je već dobrano hvatala panika, opisao nam je kapetan Saša Jurat nastalu situaciju.

Pitali smo ga što je u tim trenutcima prolazilo glavom njemu i posadi koju su činili upravitelj stroja Mladen Radovčić i mornar Edi Brkić.

- Popričali smo prije i naglasio sam im da ništa ne poduzimaju dok nisu sigurni da su oni u redu. No, u tom momentu ne razmišljaš, samo radiš. Na palubi smo praktički sve trebali raditi jednom rukom, a i naš je brod dobro ljuljalo. Pala nam je i televizija s nosača, što nismo mogli vjerovati da je moguće. Ali, svo zlo u tome. Bitno je da su životi spašeni i sada možemo pričati o akciji koja je dobro prošla.

 

Akcija spašavanja o kojoj više možete pročitati ovdje, trajala je pet sati. Kulminiralo je neiskustvo i ne slušanje izdanih upozorenja zbog nepovoljnih vremenskih uvjeta.

- Jadran je ćudljiv. Tu noć je do Kornata bio umjeren vjetar, 100 metara dalje bio je u jačanju, a drugih 100 metara već je udarao orkanski vjetar. To iznenadi ljude. Konkretno, oni su ostali bez motora negdje u visini Rogoznice i nastavili dalje ploviti, ne računajući na taj zanos. Da su se odmah dali kraju, sve bi bilo lako. Taj dio mora bio je relativno tih i bilo je vremena da se digne glavno jedro i usmjeri na obalu.

Sigurno će proći koja godina da se ponovno ukrcaju na brodicu.

- Što se tiče jedrilica, dobre su za jedrenje i zabavu, ali neiskusnim skiperima nisu jednostavne. Predložio sam da se radi s takvim posadama i da ih se upozorava što trebaju činiti u ovakvim situacijama. Ipak, iako su teške, pravi skiper s njima će proći bolje nego s drugom brodicom.

Kaže, kao što su policajci ljuti na vozače i nepropisnu vožnju, to isto važi i na moru. Iako je ovo bila jedna od najtežih akcija u njegovoj karijeri, nije da ih nije bilo.

- Godišnje imamo 10-ak sličnih spašavanja za koje nitko i ne zna. Povučemo ih, izvučemo na sigurno i produžimo dalje. Primjerice, prošle godine u svibnju kad je puhao jaki maestral spasili smo supružnike koje je nosilo prema sv. Nikoli. Uhvatili smo ih u tegalj i odvezli do Doca. Dok u takvim uvjetima bespomoćno plutate na pučini to izgleda grozno.

Kad je bura u svojoj snazi, tjedno znaju imati i 4 – 5 akcija. Srećom, sve su u akvatoriju. Do kraja listopada charteri su na moru sa svom flotom, a vremenske prilike se pogoršavaju. Također, godišnje odrade preko stotinu sanitetskih prijevoza vozeći unesrećene i bolesne s mora i otoka na kojima nema liječnika.

- Na cijelom Jadranu još su četiri broda poput našeg. Danas – sutra trebat će nam veći, brži i moćniji brod. Iako je naš u dobroj kondiciji i imamo novu elektroniku i navigacijsku opremu te gumenjak s kojim nekad jedino možemo prići unesrećenima, kaže kapetan Jurat koji je u Lučkoj kapetaniji zadnjih 18 godina. Četiri godine radio je sezonski, sedam kao mornar te sedam kao kapetan.

Brod će dogodine napuniti 20 godina, a kapetaniji je potrebna flota s većim i sigurnijim brodovima kako bi svi skupa u ovim teškim životno ugroženim situacijama bili sigurniji.

Premda je Jurat sa Žirja, vuče šepurinske korijene i osjeća da je to dio njegovog kraja. Vezan je vapor Tijat na kojem su plovili i njegov otac i djed te se zalaže da postane nematerijalno dobro.

- Stari klasici su jedne od mojih ljubavi. Nažalost, nije se očuvao nijedan parnjak, a Tijat – nekada Ohrid već 65 godina bez zastoja odrađuje svoje linije. Želio bih da se sačuva, da ostane trag naše brodogradnje i zdanja. Koliko je izdržljiv i poseban ovaj starac govori i jedna priča od prije nekoliko godina – puhala je orkanska bura 150 – 160 km/h i dok je 90 % brodova bilo vezano u lukama taj je brodić bez problema i taj dan odradio svoju rutu.

Na Tijatu su nastala brojna druženja i prijateljstva te je postao simbol razglednice našeg arhipelaga. Gdje god dođe vade se fotoaparati. Dok pokušavaju nadležnima skrenuti pažnju da se sačuva, brojni su dali svoj doprinos njegovoj priči. Uz pomoć fotografa Šime Strikomana i ravnatelja Muzeja grada Šibenika Željka Krnčevića (ali i brojnih drugih) napravili su pet milenijskih fotografija, snimljeno je stotine priloga…

- Naša nagrada će biti Tijat vezan u plovnom izdanju. Dok su naše marine pune, kako u šali volimo reći, novih kašeta punih elektronike, njegov motor radi od zore u 4 do navečer u 21 sat već punih 65 godina. Ne treba dalje više ništa reći…

Također, Jurat u slobodno vrijeme uživa u glazbi. Pjevanje i sviranje klavijatura su njegova druga ljubav.

- U glazbenim vodama sam praktički od '81., kad sam kao 13-godišnjak počeo svirati harmoniku na svadbama. Ozbiljnije sam se time počeo baviti u trenutku kad sam ostao bez posla. Do danas ni sam ne znam koliko sam puta svirao u Vodicama na raznim feštama. Već 15 godina tu imam svoju klapicu, ekipu iz udruge Mali porat. Imam osjećaj da smo svakom godinom sve jači, postali smo simbioza i ovom ih prilikom puno pozdravljam, poručio je na kraju kapetan Saša Jurat.

djelomob1.jpg