3 P - Pokretljivost, Protupokretljivost i Preživljavanje

Premda mu je svaki korak mogao biti posljednji, u tom poslu se zadržao punih petnaest godina. A krenulo je slučajno.

- Bio sam mlad i nekako neplanirano se dogodilo. 1995. godine sam za vrijeme Domovinskog rata u sklopu vojske imao obuku za pirotehničare. Od 1996. godine bio sam u Mungosima, a potom sam prešao u Hrvatski centar za razminiranje (HCR). Na početku je bilo vrlo stresno, ali se s vremenom čovjek navikne. Postao mi je to običan posao – započeo je Domagoj Plemenčić razgovor.

Po struci inženjer prometa, ovaj četrdesetdevetogodišnjak, na posao je nosio sa sobom strah i neizvjesnost, a odvojenost od obitelji mu je bila gotovo svakodnevnica. Jer u opisu tog posla često idu tereni i izbivanje od kuće i vlastitog doma.

Minsko – eksplozivna sredstva, detektor metala i pipalice, protupješačka mina, protutenkovska mina, eksploziv…sve je to bio Domagojev profesionalni život. Opasno, ali njemu nakon godina rada sasvim normalno. Uz školovanje i procedure prema kojima je radio, najvažnija je, naglašava Plemenčić, uvijek koncentracija.

Da bi se održala, pirotehničari rade maksimalno 5 sati dnevno.

- Dva i pol sata radimo pa idemo na pauzu od pola sata pa ponovno radimo pa pauza. Potrebna je smirenost i velika koncentracija jer i krivi korak može biti koban – dodaje Plemenčić.

Vrlo važno je i iskustvo. Sama zahtjevnost razminiranja ovisi i o konfiguraciji tla te pristupačnosti terena. Jedan od najtežih terena bio mu je na Velebitu i najvišim vrhovima Dinare.

- Čišćenje Dinare i Velebita je bilo jako zahtjevno. Još uvijek cijeli teren nije očišćen. Vrlo su nepristupačna područja i nema mogućnosti korištenja strojeva te je vrlo visoka šuma što dodatno otežava posao. Ujedno, nismo mogli čistiti na planini tijekom cijele godine zbog vremenskih uvjeta, što nas je dodatno usporavalo. Ni pse nismo vodili sa sobom jer se ne mogu penjati na tako visoke planine. Slobodno mogu reći da mi je to bio jedan od najzahtjevnijih i najizazovnijih terena. Ujedno na tom terenu su bile skupne mine, često na neočekivanim mjestima pa smo trebali biti iznimno oprezni. I fizički je bilo naporno. Penjali smo se otprilike dva sata na planinu, a potom dva i pol sata radili pa pauzirali pa opet dva i pol sata radili. Spuštanje nakon cijelog dana rada s planine sa svom opremom i umorom je bio izazov. Ali, uspjeli smo – nastavlja Plemenčić.

I to ne samo razminirati zajedno s timom gotovo cijeli Velebit i Dinaru nego razna minska polja, rijeke i Jadransko more.

- Prije nekoliko godina sam pokraj Tribunja pronašao avionsku bombu. Bila je to bomba s vojne vježbe – dodaje Plemenčić.

Razminirao je tako tada mladi i hrabri pirotehničar stotine tisuća m2 svojim rukama. Nije samo radio u Hrvatskoj. Radio je i u Bosni i Hercegovini, u parku prirode Blidinje, ali u jezeru. Točnije.

- U Ramskom jezeru. Tražili smo zaostale mine iz rata – nastavlja Domagoj.

Na poslovima razminiranja je sveukupno 27 godina jer poslovi nadzora se smatraju poslovima razminiranja, budući da nadzornik može biti samo pirotehničar sa višegodišnjim iskustvom i višim obrazovanjem. Posljednjih dvanaest godina upravo taj posao obavlja u Hrvatskom centru za razminiranje.

- Nakon što se kolege vrate s terena utvrđujem kvalitetu uzoraka i obavljenog posla. Provjeravam je li sve provedeno u skladu sa standardima i normama – nastavlja Plemenčić.

Ukoliko sve nije kako bi trebalo biti, Domagoj ih šalje natrag na teren. A kad ne šalje kolege na teren, vrijeme provodi čitajući krimiće. Dobrovoljni je darivatelj krvi, kao i njegova supruga. Ali, najviše voli uživati s obitelji i to u Vodicama.

A zašto Vodice za kraj smo ga upitali?

- Jer volim more, a kako sam ovdje upoznao suprugu odlučili smo baš tu živjeti. Odgovara mi klima, mještani su nas prihvatili i lijepo nam je. Posebno od kada smo postali roditelji blizanaca – zaključio je Plemenčić.