Svibanj 09, 2022 1179

S Antom i Nikolom Skočićem o 50 godina u Vodičkoj glazbi: NLBG – Nije lako biti glazbar!

Ocjeni sadržaj
(9 glasova)

Prvog svibnja 1972. godine izašla je najveća generacija u povijesti Vodičke glazbe, nakon što je tadašnja uprava odlučila osigurati pomladak u orkestru vodičke limene glazbe, okupivši 45 školaraca. Nikola Skočić – Miko Kula i Ante Skočić – Ernani dvojica su glazbara koja su odonda pa do danas ostali dio te stalne postave, a njima su na Dan grada Vodica uručene Povelje, najveće priznanje Hrvatskog sabora kulture za zaslužne i dugogodišnje članove pojedinih kulturnih udruga.

Vodička glazba utemeljena je krajem davne 1926. godine. Za kupnju prvih instrumenata snalazili su se na razne načine, skupljeni su prilozi mještana i iseljenika, u novcu ili u naturi – u ulju, smokvama, višnji... Svaki njihov nastup bio je velik događaj za mjesto, posebice za one najmlađe mještane koji su s divljenjem gledali svaki instrument. 1971. sviralo je oko 25 glazbara u rasponu godina od 40 do 65, a kako glazba ne bi pala na 'tanke grane', Boris Jakovljević je sa svojim ocem Mikom koji je bio član od osnutka došao na ideju da oformi mladu glazbu.

- Na jesen 1971., na početku nove školske godine na oglasnoj ploči je postavljena obavijest o audiciji za Vodičku glazbu. Nitko sritniji od nas školaraca. Nakon nastave, otrčao sam odmah doma kod oca i pitao ga: 'Tato, mogu li ja u glazbu', odmah sam dobio potvrdan odgovor i tu nije bilo kraja veselju – započeo je priču Nikola Skočić – Miko Kula, koji je tada pohađao osmi razred.

U to vrijeme Ante Skočić – Ernani pohađao je peti razred, a njegov otac Ljubo godinama je svirao u glazbi. Maštali bi o sviranju dok bi ga gledali, kad bi instrument donio doma. Audicija je bila posebno uzbuđenje i trenutak koji i danas pamte. Sjećaju se uzbuđenja kad su trčali vidjeti tko je prošao, a tko ne. Neki su nažalost morali otpasti te je odabrano 45 školaraca koji su se zvali Pionirska omladinska glazba. U toj su generaciji po prvi puta bile i tri cure, Edita Skočić, Vedranka Franin i Snježana Mićin.

Rizk Casino Bonus

- Dobio sam trubu, a zatim trombon, dok je Ernani od početka do danas ostao na baritonu. Nije bilo instrumenata za sve nas pa su nam povukli neke stare iz betinske glazbe, a mi smo im se zauzvrat obvezali da ćemo svirati na njihovim proslavama. Prije toga, toliko smo se trudili naučiti svirati da smo vježbali jedni kod drugih, po kućama. Sve je bilo teško na početku, kreneš od ljestvica, a kad dođeš do marša, svirka te povuče. Za naš prvi nastup, 1. svibnja 1972., izašlo nas je 39, pripremali smo se jedva pola godine, a naučili smo svirati četiri marša. Kakav je to bio događaj... cvićem su nas obasipali – prisjetio se Miko.

Nosili su vodičku kapu, bili obučeni u plave hlače i bijelu košulju sa svijetlo plavom mašnicom i prikačenim garofulom. Odsvirali su tada Omladinski, Narodni, Veselo i Kameno-klesarski marš, ali i skladbu Sve ptičice izgore na ulazu u hotel Punta, na kojem su imali svečani račun povodom svog prvog nastupa.

- Na brzinu smo je naučili svirati, da razveselimo ljude. Znali smo potom svirati ispred hotela, dočekivati goste. Sjećamo se kad je jedan naš član kasnio na taj nastup, trčao kroz borove, pao, razbio se i rasparao hlače. Tu je bilo smija... Jedan gost skinuo je šešir, stavio ga na pod i tu se skupila prva zarada, za njegove hlače – ispričao nam je Ernani.



Odmah su dobili i poziv za Solaris, odakle još pamte paštašutu! Svoje đeparce prikupili bi sviranjima na sprovodima, a prvi je bio na otoku Kapriju. Najveća nagrada i motivaciju bili su izleti i putovanja.

- Sjećamo se razmjene s glazbarima iz Bakra. U punoj kino sali svirali smo Nikolu Šubića Zrinskog, što se u ono vrijeme malo koja glazba odlučila svirati. To je bilo oduševljenje – naveo je Miko.

 

Dva puta su sletom kao najmlađa glazba otvarali Međunarodni dječji festival u Šibeniku. Prisjetili su se i svoga 'štrajka' ispred prostorija glazbe kod stare Name, kad su se pobunili da neće svirati jer godinu dana nije bilo izleta. Uprava ih je morala poslušati i odvela na Plitvice. Rado se sjećaju odlaska na Zagrebački velesajam, kad su spavali u Studentskom domu. S glazbom su bili više puta u Njemačkoj, Španjolskoj, Češkoj, Italiji...

- U svemu tome moramo staviti naglasak na pok. Branimira Šintića koji je postao naš kapelnik 1975. godine i s kojim je glazba postala orkestar, postavivši joj temelje. Pisao je aranžmane za nas, prvo vesele kao što je Šjor Bepo Bagulin i Marjane, Marjane. Druge glazbe su imale razloga biti ljubomorne na nas, a neke još koriste te iste njegove note. Nema onakvoga više, s njim smo bili avangarda, a on nikada nije bio plaćen za ono što je napravio za nas – dodao je Miko.

Osvajali su lijepe nagrade, prva od njih bila je 1977. u Karlovcu, kad su osvojili treće mjesto među profesionalcima i kada je u kratkom periodu izašla druga generacija mladih glazbara, školaraca. Osvajali su razna priznanja i nagrade, a kad su 1996. uveli bubnjeve na natjecanju u Biogradu su osvojili punih 100 bodova. Iste godine na Državnom natjecanju u Petrinji proglašeni su pobjednicima. Svi su im unaprijed čestitali, ali žiri je potom rekao drugačije.

- Iako je glazba i danas na vrhu te spada u A kategoriju najboljih amaterskih orkestara u Hrvatskoj, među top 13, moja neostvarena želja je da bude prva. Nakon 50 godina ljubavi i odricanja, prekidanja posla, ova Povelja puno mi znači. Nije lako biti glazbar, evo, usput sam osidija – kazao je u šali Miko.

Nikola Skočić – Miko Kula i njegova supruga Ružica jedan su od osmero parova čija se ljubav rodila upravo dok su svirali u glazbi. Njihova sva tri sina svirala su u glazbi, kao i svo troje Antine djece od kojih u Vodičkoj glazbi svira još kćer Roberta, koja je svoju ljubav s vodičkim glazbarom također okončala brakom. Kažu, sad čekaju samo da unuci nastave tradiciju.

- Želio sam i ja odustati, ježila bi mi se koža dok bi svirao jer nisam baš odmah znao namjestiti usne kako treba. Srećom, otac mi nije dao da odustanem. U glazbi ću svirati dok traje, dok nas budu trpili i dok neki mlađi ne dođu na moj instrument. Zasada me glazba još treba. Meni je ona bila sve, iako, složit ću se, nije uvijek bilo lako. Nekad smo godišnje znali imati do 170 sprovoda, dodajmo tome još nastupe, po dvije probe tjedno, a nekada i više. Znali bi reći da ćemo doniti postelju i u 'glazbi' ostati leći. Imali smo i poznate oznake za izbivanje s probe – NLBG, kratko i jasno - nije lako biti glazbar! - ispričao nam je Ernani.

Iz prve povijesne generacije Vodičke glazbe pedeset godina ostali su samo njih dvojica. Iako su imali pauze zbog studija ili odlaska u vojsku, kažu, nepojmljivo im je bilo da po povratku u Vodice čuju glazbu i ne odu svirati.

- Kad bi se išli svega prisjetiti, do sutra ne bi stali pričati. No, idemo u slijedećih pedeset godina! Moram naglasiti da mi je drago što još uvijek među rijetkima smo održali tradiciju sviranja budnica, ali i zahvaliti našim ženama koje su bile trpeće. Trebalo je razumijeti ovu jaku ljubav – kazao je Miko na kraju.

Vaša reakcija na članak
Poslijednja izmjena dana Utorak, 10 Svibanj 2022 15:52
djelomob1.jpg